Zapala sam u duboku depresiju zbog osećaja griže savesti. Moj stric je umro pre nedelju dana. Sat vremena pre smrti je bio kod mene i ja sam mu dala jednu cašicu rakije da popije. Nakon toga odlazi kući da cepa drva i umire. Inače, bio je hroničan pušač i pio je dosta. Imam osećaj kao da je čašica rakije njega ubila.

Kako da se rešim osećaja griže savesti, jer moje psihičko stanje se skroz promenilo?

Tragajući za rješenjima problema u svom životu naišla sam na vaš sajt i mogućnost postavljanja online upita. Obradovalo me je i najiskrenije se nadam da ćete mi odgovoriti na bar neka od mojih pitanja, a ima ih zaista mnogo. Vjerujem da ćete doći i do zaključka da možda trebam s nekim i porazgovarati još, ali vjerujte, bar za početak trebali bi mi neki odgovori da makar koliko toliko izađem iz ovog začaranog kruga u kom sam se našla i skupim, eventualnu hrabrost da krenem da rješavam probleme. Nego, ukratko stvari stoje ovako. Da se prvo predstavim i kažem kako ja samu sebe vidim. Ja, a i moja okolina, me doživljavamo kao osobu koja nije konfliktna i koja će se radije povući i uraditi nešto na svoju štetu ali da istu ne nanosi bilo kome drugome. Osoba sam koja je vrlo empatična i volim pomagati drugima kad god mogu, a pri tom sam najsrećnija ako to mogu uraditi tako da se i ne zna da sam to odradila ja. Ovo iz razloga jer ne volim da mi se neko zahvaljuje niti da se osjeća inferiorno u bilo kom smislu. Shvatićete zašto to potenciram. To je, s jedne strane, moj odnos prema široj okolini. Prema bližnjima sam uvijek bila vrlo senzitivna i vezana za najbliže (majku, oca, brata, baku, djeda). Previše sam ih sve voljela i za svakog posebno previše strepila. Onda su se, naravno neizbježno desili neki gubici. Umrli su baka, djed, nedavno otac. Teško sam se nosila s tim gubicima, ali sam nastojala da one oko sebe previše ne opterećujem ni svojom tugom ni razmišljanjima. Tugovala sam sama, a prema njima se postavljala kao hrabra osoba koja shvaća neminovnost smrti i gubitka. I pored toga što, kako rekoh osoba sam koja nikad sebe ne stavlja u centar pažnje i kojoj su drugi uvijek bili preči, a pri tom ne zamjerajući to ni sebi ni njima, niti tražeći neku zahvalnost i požrtvovanost za to s njihove strane, došla sam u situaciju da su mi sad najdraži okrenuli leđa. To su brat i majka. Istina, brata volim kao oko što bi se reklo, ali je on cijeli život nekako nabusit prema meni. Nikad se nije postavio kao brat i neko ko želi biti blizak sa mnom. Uvijek me je na neki način omalovažavao, svakom mom postupku nalazio mane, govorio da je za sve kriva moja pamet kad bih mu se obratila za neku pomoć ili savjet. Ne osuđujem ga, odmah da kažem i smatram da takvo ponašanje možda ima neke dublje korijene. Ne znam šta je uzrok i povod, ali znam da ne pamtim da je ikad s ponosom rekao da sam mu sestra. Znao me "ućutkivati" u društvu i govoriti "šta ti znaš". Pri tom sam se stvarno trudila uvijek da mu ugodim. S obzirom da je "teške" naravi, prgav i da svaka situacija od kad pamtim za nas, prijeti da dovede do vike, galame, svađe, nastojala sam uvijek ići linijom manjeg otpora i ne naći mu se na putu niti na bilo koji način isprovocirati ga da reaguje na navedeni način. Vjerujte, još dok smo živjeli zajedno s roditeljima strahovala sam otići do toaleta da on ne bi krenuo i bilo zauzeto jer bi u tom slučaju odmah nastala galama. Uvijek sam čekala da on izađe, pa da onda uđem. Da ne pričam o drugim stvarima i da je uvijek bio nečim nezadovoljan i svemu tražio zamjerke (jelu koje se spremi, odjeći koja se opere, programu koji gledam). Prema ocu je bio posebno nabusit i stalno se osjetila netrpeljivost. Otac i sam takav, ali se prečesto povlačio pred bratovim gnjevom i nastojao mene i majku "natjerati" da uradimo sve da do tog gnjeva ne dođe. Elem, tako je to trajalo i trajalo. Usput da napomenem da sam ja iz vlastite želje i upornosti, ali i iz respekta prema roditeljima i njihovoj žrtvi završila fakultet i zaposlila se odmah nakon toga. Iz mjesta studiranja vratila sam se kući i roditeljima da bi brat imao više sredstava jer se žalio kako mu je malo ono što su roditelji mogli podijeliti na nas dvoje. Naravno, on fakultet nikad nije završio. Išao je, upisivao raznorazne, prepisivao se, plaćao, ali nikad ništa. To nije možda ni važno da ja ne smatram, a vi me opovrgnite ili potvrdite moju teoriju, da je njegova netrpeljivost prema meni jednim dijelom i zbog njegovih vlastitih frustracija i neostvarenih planova. Možda i zbog toga što je znao da je iznevjerio očekivanja roditelja i da su, bar u tom smislu, bili ponosni na mene što sam završila faks i zaposlila se. Nadalje, desilo se da sam nakon godina zajedničkog života s roditeljima i naravno poneke nesuglasice veće i manje u to vrijeme, našla sebi posao u većem gradu i otišla. Bratu sam u međuvremenu, kako mu faks nije išao, tražila posla ali nekad ili na razgovor nije htio otići ili bi počeo raditi gdje sam mu našla, ali nije bio zainteresovan, pa ni poslodavci zadovoljni. Konačno je nakon dugog perioda nezaposlenosti i nezaintereosvanosti za bilo šta, sam našao posao. Opet, stalno je bio nezadovoljan svojim statusom i odnosom pretpostavljenih prema njemu, ali je bar radio. Dakle, ja sam prešla u drugo mjesto, a roditeljima i bratu sam odlazila vikendima. Čak i tad, uvijek je bila neka tenzija u kući. Ne pamtim da je ikad vikend prošao bez nervoze i nekih tenzija. Ja ih nikad nisam izazivala ali sam namjerno ili nenamjerno u njih bila uvučena. Kako i ne bih u zajedničkom domaćinstvu!? Otac i brat rijetko su u to vrijeme razgovarali. Zaboravila sam napomenuti da je bio period od dvije godine kad uopšte nisu razgovarali niti komunicirali. Zašto, ne znam. Vrlo su slični po karakteru, pa su možda problemi odatle. Ipak, otac je bio taj koji se bojao bratovih reakcija. Elem, dalje, odlučila sam i kupila sebi stan. Čekala sam godinu dana da se izgradi i da uselim. I jesam. Odmah sam ocu i majci i bratu dala po ključ da mogu ući kao u svoju kuću. Nakon nekih pola godine brat je došao "na par dana" jer je i on promijenio mjesto zaposlenja i sad je bio u mjestu kao i ja. Da ne putuje eto, par dana. Ostao je 2.5 godine. Naravno, bilo mi je drago. Postavila sam se prema njemu kao da je taj stan i njegov. Čak više njegov nego moj. Kuhala sam mu, prala, sklanjala iza njega, sklanjala se da mu ne smetam. Nikad mu ništa nije bilo dovoljno dobro. Ja nikad nisam znala kad će on doći i da li će doći, ali je on uvijek morao znati gdje sam ja, kad dolazim i slično. Prebirao je po mojim stavrima, uzimao sebi za pravo da kontorliše moj tekući račun i uz pomoć prijatelja koji radi u banci saznaje stanje na istom, kao i stanje na mojoj kreditnoj partiji. Meni ništa nije plaćao, niti sam tražila. Nije učestvovao ni u troškovima domaćinstva (hrani, računima i slično), ali se zato čudio otkud meni uvijek minus na tekućem računu. Jasno sam pokazivala da mi to smeta ali sam nailazila na njegovo izrugivanje. I naravno nije odustajo od tih ponašanja. Samo bi još kad shvati šta smeta (ne samo meni nego i drugima) namjerno baš to potencirao i radio. "Kumovao" je prekidu mog prijateljstva i gubitku najbolje prijateljice jer se jednom priliko našalila s njim nešto, a on joj rekao da nam je bolje da tražimo ko će nam napraviti djecu, jer nam ističe biloški sat, nego da prosipamo dječije fazone. Tad ni ja nisam imala dijete. Pošto se stan sastoji od dnevne i spavaće sobe, on je bio u dnevnoj jer je tako izabrao. Htio je da u svakom momentu kad je tu ima svoj komoditet i da mu niko ne smeta. Tako meni više niko nije mogao doći ni od prijatelja ni bilo ko jer je on po dalasku s posla ručao i legao ili htio jednostavno da ima svoj mir. Poslije se ismijavao kako kad mi neko kaže da će doći, ja kažem da nisam kući. Naravno, uvijek je imao zamjerke i na kuhanje i na pranje i spremanje i slično. Jednostavno mu ništa nije odgovaralo i, ja znam da sam za njega uvijek bila najnepotrebnije, najnesposbnije i najgore biće na zemaljskoj kugli. Govorio je da smo otac i ja (kasnije i moj mali sinčić) isti i da smo najgori. Elem, situacija među nama je eskalirala kad je majka bila bolesna i operisana pa sam ju dovela kod sebe da ju njegujem. Međutim, brat je doveo i svoju djevojku da bude tu. Zamislite, u tako malom stanu u kojem je pri tom kuhinja pri dnevnoj sobi i odvojena od ostalog dijela stana, nas četvoro treba da budemo i da još povremeno dođe i otac. Suprostavila sam se. On nije odustao i majka je odlučila radi njega da se vrati kući, da njemu ugodi. Vratila se kući i zamalo ostala živa. Dobila tešku anemiju, iskomplikovalo se sve. Opet sam pukla i rekla bratu da to nije u redu. Opet nije odustao. Njegov izgovor je bio da djevojka njemu treba. Pri tom nije uopšte vidio ni potrebe majke, niti moje. Ja u sobici gdje sam boravila nisam imala tv, oni su spavali do podne, ja nisam mogla do kafe, frižidera, doručka bilo čega. Sklanjala sam za njima, prala, čistila. Djevojka je prvi put kad mi je ušla u stan otišla i kupila deterdžent za veš i rekla da trebam taj da koristim jer onaj koji koristim ne valja?! Vjerovatno nafilovana bratovim pričama kako ja ništa ne znam. Ma bilo je sila toga. Nego, u tom periodu kako sam se ja stalno bunila da to nije u redu, brat se naljutio i odselio. Bio jedno vrijeme s djevojkom kod mojih u stanu u drugom mjestu, pa se ona vratila svojima. Onda su skontali da je trudna, a da nemju gdje biti, pa je otac morao u kratkom periodu (za par mjeseci) završiti kuću koju je započeo. I da ne dužim dalje, i u tom periodu dok se kuća završavala, glavno sjedište je bilo kod mene. Brat nije dolazio, ali je otac bio sa mnom jer se kuća pravila u mjestu gdje ja imam stan. Brat se za cijelo to vrijeme nijednom nije pojavio da ocu pomogne u bilo čemu a stalno mu je "zvockao" za sve i svašta. I kasnije kad je kuća završena, svemu su on i snaha našli zamjerke. Tako je bilo sve do očeve smrti. Nas dvoje (brat i ja, naigled izgladili odnose, ali i dalje me je stalno "bockao" koječim, npr. Govorio da smo dijete i ja izbjeglice i slično, pitao zar nemamo svoju kuću i kad ćemo ići i sl.). Nedugo nakon što je kuća završena i useljena, desila se moja trudonoća i prijevremeni porod. Dijete i ja o dlaku ostali živi. Snaha odmah nakon mog porođaja, a još ni sa intenzivne nisam izašla, otišla kod svojih na dva mjeseca. Godinu dana poslije otac se razbolio, bio nepokretan, i u cijeloj toj situaciji, ja sama s djetetom, pa prešla kod majke i oca da im pomognem, snaha opet odlazi kod svojih, a brat ju pravda da je napeta. U vrijeme kad je bila kod kuće po mjesec dana nije silazila sa sprata kuće gdje su ona i brat, niti da vidi oca niti bilo šta pomogne. Ja sam se osjećala krivom što je tako jer znam da nakon što sam rekla da njeno i bratovo ponašanje u vrijeme majčine bolesti nisu bili u redu, ona je jednostavno, najblaže rečeno, distancirana prema meni i izbjegava me. Bila je i prije toga ali od tad je očigledno. Molila sam oca da mi dopusti da odem od njih i uvjeravala ga da će tad situacija u kući biti bolja jer neće biti bratovih i snahinih tenzija i distance prema meni. Otac, kao da je znao da mu je kraj blizu, nije dozvolio. Želio je da ja sa djetetom budem tu! Dvije noći prije nego što je umro, brat nam je rekao da smo nas troje isti i najgori (otac, moje dijete i ja)! Elem, nakon očeve smrti problemi su još produbljeni. Brat je svaki dan bio u kafani, snaha silazila samo kad treba ostaviti i svoje dijete na čuvanje da ona ide pjevati u nekom horu. Majka i ja smo bile umorne od svega. Nakon mjeseci očeve nepokretnosti i jauka udruženih sa plačem mog sinčića kome su u to vrijeme nicali zubići, noći nespavanja i bdijenja i isčekivanja, popucali su živci svima. Sukob je eskalirao kad je snaha četvrti dan u sedmici snijela dijete da čuvamo, uzela ključ od auta i otišla. Prije toga, brat je rekao da očev auto pripada snahi. Nisam mu se suprostavila, ali sam majci rekla nasamo da mislim da to nije u redu jer oni imaju jedan auto, a ja nemam i meni je otac pomagao. Rekla sam joj da je najbolje da auto bude na majci pa da može poslužiti svima i da snaha nije pokazala ni malo poštovanja prema nikom od nas, a posebno nije prema ocu, i da mislim da je grijeh da se to tako radi. Majka je "pukla" na mene. Pozvala brata, on me izmarškao, otjerao u neko doba iz kuće. Naravno, bio je pijan ali to ga, po meni, ne opravdava. I ispala sam opet kriva. Majka je rekla da ću ju u grob otjerati, da mi je stalo samo do imovine, da mrzim nju i brata, da sam ljubomorna na brata i snahu i da to neće na dobro. Pale su preteške riječi. Ja sam jedino bratu rekla da mi je dosta i da neću da živim po njegovim pravilima na šta me je opsovao i rekao kako su snaha i on meni napravili dosta usluga?! Kakvih pitala sam? Nije dogovorio. Ja znam da je snaha 3 puta pričuvala dijete kad smo išli ocu u bolnicu i jednom me odvezla na vakcinu. Uvijek sam ja bila ta koja je pričuvala njihovo dijete, pomogla njima, izmakla se da ne smeta. Inače, majka je, tako mi se čini, cijeli život bila nakljonjenija bratu. U djetinjstvu me to boljelo, kasnije me nije toliko doticalo, ali sam znala reći da je on njeno mjezimče i time davala do znanja da znam. Meni nekako nikad nije znala biti majka kakvu sam očekivala. Sjećam se da mi je, kao djevojčici od 13 godina, koja je našla i pojela neku čokoladu koju je bila ostavila nekom djetetu, izgovorila neke stvari koje su mene tad jako boljele ali i promijenile. Između ostalog, tad mi je rekla da mi je (izvinite) p**** dlakava i da mogu izaći na ulicu i to svima reći i reći da može da me j*** ko hoće. Sad to navodim samo iz razloga da biste imali u vidu cijelu situaciju. Znam da sam poslije toga postala povučena u sebe, da sam postala stidljiva, da me bilo sramota što sam postajala žena. Počela sam se oblačiti u neke "dronjke" što šire da se ne vide grudi, sakrivati da imam mjesečnicu i slično. Eto, izvinjavam se što sam odužila ovu "ispovjest", ali morala sam da bih dočarala bar dio situacije. Interesuje me da mi pomognete ako možete i posebno imajući u vidu činjenicu da je brat, kako sam priznala, cijeli život kivan nešto na mene i da mu je u odnosu sa mnom baš kratak fitilj, šta treba da uradim i treba li šta uopšte da radim da se naš odnos promijeni ili da se stvarno, ali zauvijek izmaknem i zaboravim da imam brata? Vjerujte, mene sve zaista boli i otkad se sve izdešavalo, prije par mjeseci, ne mogu se snaći i ne funkcionišem. Postavljam sebi mnoga pitanja, a ne nalazim odgovor. Pokušala sam razgovarati s nekim pritaljeima i rođacima ali svi su se izmakli i ne žele učestvovati u tome. Znam, nije se zahvalno uplitati, ali sama ne mogu naći izlaz iz situacije. Mislim da ću jednostavno pući. Jesam li zaista najgore, najnesposobnije i najnepotrebnije biće na zemaljskoj kugli kako me brat vidi i ako jesam šta da uradim da to promijenim? Kako majku da uvjerim da mi nije stalo do imovine, već do nje i pored svega što je tako kako jeste? Pokušala sam joj reći, ali na svaku moju riječ reaguje burno i puna je bijesa prema meni. Jednostavno, recite mi šta da radim? Da navedem i da imam 40 godina, a brat je dvije mlađi. Dakle, nismo neki klinci, već odrasli i zreli ljudi čiji je odnos opterećen mnogočim, reklo bi se. 

Sumnjam da patim od depresije. Ne mogu reći da imam sve simptome koji klinički prate baš ovu dijagnozu, ali osećaj straha šta budućnost nosi, beznadežnosti, iznenadnih napada plača praćenih apatijom, malaksalost i bezvoljnost su definitivno tu, iako ne osećam problem sa snom, nemam problem sa apetitom i nisam primetila da sam promenila odnos sa ljudima drastično, sem u smeru gde su svi nekako konstatovali da sam "crna". Ovo traje duže od 6 meseci. Moje pitanje je da li ima smisla ići kod stručnjaka, ako je razlog ovog mog stanja realan i nerešiv problem (imam dete sa razvojnom dijagnozom)? Kada se ima to u vidu, smatram da je realno da budem i tužna i zabrinuta za budućnost. Da li odlazak kod stručnjaka može da promeni išta, ako je uzrok koji stvara moj problem potvrđeno nerešiv? 

Radi se o mojoj supruzi. Skoro smo 25 godina u braku, a mislim da je malo poznajem. Pre jedno desetak godina doznao sam da me vara sa kolegom sa posla, odnosno dežurnim lekarom (inače je moja supruga medicinska sestra). To je bio šok za mene, ali sam joj oprostio zbog dece. I pored toga bio sam i dalje nežan sa njom i voleo sam je, iako ona nikad nije to pokazivala prema meni. Inače je dosta nezgodan tip, mnogo se svađa zbog sitnica i sve joj smeta. Bio sam na ivici da je ostavim. Seksualni život nam je neredovan iako sam ja zdrava osoba i željna seksa. Ona se brani da je u menopauzi i da je sve nešto boli, tako da smo imali seks jedva jednom u mesecu. Ali doživeo sam još jedan šok. Pre oko mesec dana doznao sam da me opet vara i to isto sa dežurnim lekarom (ne isti od prošlog puta). Pao sam u tešku depresiju i ne znam šta da radim, osim da tražim razvod. Muči me jedno pitanje: da li je moja supruga psihički zdrava osoba zato što pored puno ljubavi i pažnje sa moje strane ona traži zadovoljstvo kod drugih muškaraca? Hteo sam da razgovaram sa njom zašto ovo radi, ali ona odbija. Predložio sam joj isto tako da odemo kod psihijatra, a ona kaže da hoću da je napravim ludom. Molim Vas dajte mi neki savet pre nego što povedem brakorazvodnu parnicu. Da li je vredno truda? Možda je glupo sa moje strane, ali je još uvek volim i želim da joj pomognem.

Već nekoliko mjeseci me muči predosjećaj smrti. Sve što pročitam na internetu umislim, osjećam, zamišljam. Šta da radim?