Od nedavno se lečim od anksioznosti, prisutni su razni strahovi, imam prisilne misli, šta god pomislim - nešto bez veze mi prodje kroz glavu. Najveći mi problem stvaraju misli, odnosno nikako nisam siguran da li su to prisilne misli ili u stvari to ja pomislim. Imam 26 godina, oženjen sam i imam dece. Od nedavno sam sebi "ubacio u glavu" sumnju da sam možda gej. Nemam toliko prisilnih misli u vezi toga ali se stalno preispitujem. Pre neki dan sam po prvi put u životu pustio gej porno film, ne zato što sam voleo već da bih sebe preispitao i na neki način razuverio da nisam gej. Oduvek su me zanimale naravno samo žene, prema ženama sam uvek osećao privlačnost. Sada sam počeo da obraćam pažnju i na druge stvari, kada gledam tv i vidim nekog muškarca, preispitujem se, da li mi se svidja itd., u tom trenutku tumačim reakcije tela, recimo, prošla me "jeza", žmarci, a sve to verovatno može da bude i pogrešno protumačeno. Molim Vas mi dajte neko objašnjenje u vezi ovoga što sam umislio?
Poštovani,
Bilo bi poželjno da odete na psihoterapiju jer su prisilne misli deoOKP sindroma koji se može psihoterapiojom lečiti i izlečiti. Neophodno je videti odakle potiče velika napetost i strahovi koji proizvode ovakve prisilne misli kao simptom.
Već par godina se borim sa osjećajem sumnje, tačnije opterećena sam, svaki dan mislim da će neko čuti nešto o meni, šta god radim - sumnjam, dan mi tako prodje, stalni pritisak. Tablete ne pijem. Ovo više nije normalno. Smršala sam od tih misli, ništa ne radim. Šta da radim?
Imam 19 godina i još uvek sisam palac. Kada sam napolju zaboravim na to, ali dok sam kod kuće u stanju sam da radim to ceo dan, dok učim, gledam film, slušam muziku itd. Ne mogu da zamislim da zaspim bez svoje jastučnice i svog palca. Sada kada imam stalnog dečka shvatila sam da to radim iz nedostatka ljubavi ili čega već, jer kada sam sa njim, zaspim kao bebica i bez sisanja palca u stanju sam da po ceo dan i celu noć ne pomislim na to. Mnogo puta sam i kod kuće pokušala da se odviknem od toga, ali ne mogu, jače je od mene, plačem kada mi mama uzme jastučnicu i nosi je na pranje. Kako rešiti sve to?
Poštovana,
Bilo bi najkorisnije za Vas da dođete na psihoterapijski razgovor kako biste rešili ovo o čemu govorite. Jer to sisanje palca nije samo loša navika koja se kod Vas zadržala tako dugo, već i način kako vaša psiha i nesvesni deo ličnosti kompenzuje osećanje anksioznosti, napetosti i slično koju osećate zbog nedostatka ljubavi prema sebi. Ostali ste fiksirani za rani uzrast i mada vreme prolazi i Vi odrastate prisutna je regresija.
Već neko vrijeme imam problem sa hipohondrijom. Sve je počelo u septembru ove godine kada sam se uboo na ekserom u koljeno. Tada mi je komšija rekao da odem da primim vakcinu protiv tetanusa, što ja nisam učinio. Posle nekoliko dana sam na internetu pretraživao šta je tetanus, i od tada se ne mogu smiriti. Počeo sam sa brojanjem dana inkubacije tetanusa, 21 dan, i kad se to završilo, slučajno se ubodem na iglu. Ponovo sam počeo sa brojanjem dana i sve tako ukrug. Čim se završio 21. dan, ja se opet povrijedim i opet brojim, i tako sve od septembra do sad. Shvatio sam da se meni ništa neće desit jer sam vakcinisan, jer su to male ranice koje sam odmah ispirao hidrogenom i vodom, ali sada to više nije problem već je problem dogadjaj koji mi se desio prije 8 dana. Napao me je pas kada sam bio na selu kod strica. Pas me nije ujeo tj. nisam osjetio ujed. Sutradan sam pogledao nogu i vidio neke ožiljke koji su stari, moguće godinama. Čim sam to vidio, počne me noga bolit. Sad brojim dane - da ne dobijem bjesnilo, iako je pas vakcinisan redovno. Problem je to što kad god se negdje udarim mene to boli koliko traje i taj period inkubacije, a posle toga nestaje bol, kao da ga nikad nije bilo. Taj način života me ubija, povukao sam se u sebe, stalno sam kod kuće, rijetko izlazim. Plapim se da me strah ne zadesi negdje vani. Bio sam kod psihologa koji me je ubjedjivao da mi ništa neće biti ali ja to ne mogu da prihvatim. Pijem leksilium uveče pred spavanje. Molim Vas za neki savjet. Da li je moguće da svi ti bolovi koji nastaju mogu imati psihičku pozadinu?
Godinama unazad se lečim od depresije jer smatram da je depresija ozbiljan problem, medjutim, moja majka ne misli tako! Pre oko 10 godina, nakon psihijatrijskog pregleda, u izveštaju lekara pisalo je major-depresija, par meseci sam pila lekove i to je bilo sve. Stanje u porodici se tada naglo promenilo, na moju štetu, a ja sam počela da osećam novi simptom, grčenje srčanog mišića. Udala sam se i na taj način odaljila od svojih roditelja, nadala sam se da će se situacija poboljšati, ali nije. Bilo je teško i u braku, bila sam žrtva psihičkog maltretiranja od strane svog supruga, ali sam pokušavala sve da istrpim zbog bebe. Nisam smela doktoru! Na kraju he suprug mene i sina izbacio iz kuce. Vratila sam se roditeljima sa sinom, gde mi se psihičko stanje jos više pogoršalo. Bila sam bez posla, primorana da trpim najgore stvari od strane roditelja, zarad krova nad glavom i hleba za mene i dete. Od danas sam ponovo pod terapijom, lek je Elicea od 5mg, koji pijem po pola, dakle 2.5mg dnevno. Da li mi ta terapija može pomoći iako ja, i dalje, svakodnevno trpim razne uvrede, poniženja, iako i dalje nemam pravo na svoje mišljenje i nemam pravo na druženje?
Neophodno je da shvatite da Vi birate i da ste Vi izabrali da se vratite roditeljima, iako ste od njih "pobegli" u neadekvatan brak. Pokušajte da steknete uvid u to da konstantno birate ono što nije dobro za Vas i da se ponašate autodestruktivno. Depresiju lečite lekovima, ali je neophodna i psihoterapija. Situacija u kojoj se nalazite je dovoljno složena da se ne može putem jednog pisma rešiti. Angažujet se da nađete posao, steknete materijalnu nezavisnost i što pre odvojite od roditelja.
Bilo bi poželjno da odete na psihoterapiju jer su prisilne misli deo OKP sindroma koji se može psihoterapiojom lečiti i izlečiti. Neophodno je videti odakle potiče velika napetost i strahovi koji proizvode ovakve prisilne misli kao simptom.
Zakažite razgovor kod psihoterapeuta ,jer su kod Vas prisutni strahovi koji Vas blokiraju u svakodnevnom životu.
Pozdrav
Bilo bi najkorisnije za Vas da dođete na psihoterapijski razgovor kako biste rešili ovo o čemu govorite. Jer to sisanje palca nije samo loša navika koja se kod Vas zadržala tako dugo, već i način kako vaša psiha i nesvesni deo ličnosti kompenzuje osećanje anksioznosti, napetosti i slično koju osećate zbog nedostatka ljubavi prema sebi. Ostali ste fiksirani za rani uzrast i mada vreme prolazi i Vi odrastate prisutna je regresija.
Pozdrav
Bilo bi najbolje da započnete psihoterapiju jer lekovi Vas samo smiruju a problem ostaje, a to su vaši strahovi.
Pozdrav
Neophodno je da shvatite da Vi birate i da ste Vi izabrali da se vratite roditeljima, iako ste od njih "pobegli" u neadekvatan brak. Pokušajte da steknete uvid u to da konstantno birate ono što nije dobro za Vas i da se ponašate autodestruktivno. Depresiju lečite lekovima, ali je neophodna i psihoterapija. Situacija u kojoj se nalazite je dovoljno složena da se ne može putem jednog pisma rešiti. Angažujet se da nađete posao, steknete materijalnu nezavisnost i što pre odvojite od roditelja.
Pozdrav
Prikazano 346-350 od ukupno 2336 pitanja
Pregledajte odgovore po oblastima
Prijavite se
Dobro došli! Unesite svoje login podatke