Zapala sam u duboku depresiju zbog osećaja griže savesti. Moj stric je umro pre nedelju dana. Sat vremena pre smrti je bio kod mene i ja sam mu dala jednu cašicu rakije da popije. Nakon toga odlazi kući da cepa drva i umire. Inače, bio je hroničan pušač i pio je dosta. Imam osećaj kao da je čašica rakije njega ubila.
Kako da se rešim osećaja griže savesti, jer moje psihičko stanje se skroz promenilo?
Poštovana, Na neki način vrlo racionalno morate analizirati situaciju i svesno pristupiti celoj stvari. Vaš stric je umro i vi ste zbog toga doživeli veliki stres, a realnost je bila takva da je neposredno pre smri popio kod vas čašicu rakije. Ali, iz toga ne proizilazi nužno da ste vi krivi za njegovu smrt. Sami kažete da je on bio alkoholičar, a to je ozbiljna bolest, on je svoje zdravlje već godinama ugrožavao preteranim pijenjem i pušenjem. Stoga, on je sam bio odgovoran za svoj život, način kako ga je živeo pa, ako hoćete, ma koliko to surovo i grubo zvučalo, i za svoju smrt. Očigledno da nije umeo niti hteo da kontroliše sebe i svoje porive, preterivao je u svemu. Isto tako, vi ste odgovorni za sebe i svoj način razmišljanja pa u tom smislu i za osećaj griže savesti koji sada sebi (svesno ili nesvesno) nabacujete. Nužno je da shvatite da time ne možete učiniti ništa dobro sebi, jer je to vrsta samokažnjavanja (a vi niste ništa krivi) pa ni drugima, a pogotovo ne možete povratiti svog strica, nažalost. Ponekad naša psiha funkcioniše tako da kompenzuje nedostatak lične snage i samopouzdanja osećanjem krivice i samooptuživanjem da bi sebi obezbedila osećaj moći da je mogla nešto učiniti da spreči ono što se desilo. To su mehanizmi odbrane koji najčešće nisu svesni i donekle su i normalni kada se desi neka stresna situacija. Sačekajte neko vreme, a onda možete doći i na psihoterapiju ako ne uspete da izađete iz začaranog kruga samookrivljavanja.
Imam 20 godina,a dečko i ja smo raskinuli pre pola godine. Od tada se ne čujemo, ali ja nikako ne mogu da se pomirim sa tim, svaki dan mi je sve gore i gore. Nemam socijalni zivot, nemam zelju da izlazim napolje. Samo ležim i plačem, nista ne jedem i ne mogu da se pomirim sa činjenicom da osoba sa kojom sam delila sve pune 3 godine, nije više u mom životu i da je prestao da me voli.
Milion pitanja mi je u glavi i užasno se plašim hocu li moci uopšte proći kroz to, jer imam osećaj da sam već "otupela"
Šta da radim? Mogu li mi posete psihijatru pomoći?
Poštovana, Može vam pomoći poseta psihologu ili psihoterapeutu jer vam je potreban razgovor i dijalog sa stručnjakom koji vam može pomoći da izađete iz trenutnih psiholoških poteškoća. Za početak bih vam savetovala da na svoju bivšu vezu pokušate da gledate na drugačiji način, da vidite koji je deo vaše odgovornosti u celokupnom ishodu i šta ste iz toga mogli naučiti o sebi. Izolacija i povlačenje iz društva i kontakata je najgore rešenje, ali i to je razumljiv odgovor vaše psihe na činjenicu lišavanja od nečega i nekoga ko vam je puno značio. Potrebno je da za početak prihvatite realnost, ali i da taj gubitak ne poistovećujete sa ličnom vrednošću i ljubavi prema sebi.
Postovani, vec 2 mes. Zivim u nekom strahu da ce se nesto desiti. Pocelo je kad sam bezrazloga sumnjala na trudnocu (od koje imam jako veliki strah) ginekolog mi je rekao da nisam trudna. To je proslo, ali i dalje u sebi imam neki osecaj i strah da ce se nesto lose desiti. Jakoo lose spavam, po par sati i cesto se budim (na sat, sat ipo) , nemam volje da se bavim nekom aktivnoscu iako sam ranije setala svako vece po 3, 4km. Nemam volje da se spremam, mrzi me cak i da se tusiram. Nemam volje da pricam s ljudima iako sam velika brbljivica. Nemam volje ni za sta, osecam se kao da zivot prolazi pored mene. Cesto sam tuzna, nekad me uhvati period da zaplacem, cupkam nogom non-stop. Idem vec 2 mes. Na psihoterapiju, ali ja ne vidim neki pomak. Predstoji mi stresan period, posto mi tata ide na operaciju, a ja sam jako vezan za porodicu. Ranije sam imala napade panike. Na psihoterapiji mi je receno da sam anksiozna. Ne znam vise sta da radim, gubim kontrolu. Da li da idem kod psihijatra, da trazim neke lekove? Unapred vam hvala na odgovoru
pozdrav
Poštovana, Dobro je što idete na psihoterapiju, ali pošto nema nekih evidentnih rezultata, a anksioznost je prisutna i dalje, možete ili promeniti psihoterapeuta ili otići kod neuropsihijatra zbog propisivanja adekvatnih lekova. U osnovi vaših simptoma generalno stoje vaši strahovi usled preteranog razmišljanja o budućnosti koja je u vašoj podsvesti povezana sa nekim lošim ishodom. Geštalt psihoterapija kojom se bavim vam može pomoći da drugačije sagledate svoju situaciju i da stupite u dodir sa sopstvenim emocijama i osećajima. To ponekad nije lako, ali vredi pokušati i zato ne odustajte!
Postovani, imam 23 godine. Vec duze vreme sam veoma napeta, ne mogu da se opustim, da jednostavno uzivam u zivotu. . . Nista lepo mi se ne desava, samo ucim i sedim kuci, povremeno izadjem, ali nije to to. Cak i kad izadjem sa drustvom, ne mogu da se opustim, sva sam napeta, zbog cega me cesto boli glava u potiljku. U ljubav sam se razocarala, gledam ostale kako su srecni i zaljubljeni, a ja nemam nikog pored sebe, i mislim da moja sreca nikad nece doci. Ne mogu da nadjem nesto sto me ispunjava, zelela bih da je moj zivot drugaciji. Nisam srecna nimalo, iako nemam nikakvih problema u porodici. Samo placem u poslednje vreme, jako sam nervozna, zbog cega mi je psihijatar propisao zoloft i bromazepam, ali ja zoloft nisam koristila, a proslo je nekoliko meseci otkako sam bila kod lekara i nisam isla na kontrolu. I ne zelim da idem, nadam se da ce proci samo od sebe. Potreban mi je neko da me razume, ne mogu nikome da se poverim, nikome ne verujem vise, jer su me svi izneverili. Pomozite mi molim vas, ne zelim da idem kod lekara. . .
Poštovana, Očigledno je da ste doživeli neki stres ili emotivnu traumu (možda na ljubavnom planu?) pa se sada javlja ovakva reakcija vaše psihe kao depresivna reakcija na stres. U vašoj podsvesti se nalazi puno negativnih i samoosujećujućih misli i osećanja koja generalno autodestruktivno deluju na vašu ličnost. Pitajte se da li želite sebi biti najbolji prijatelje ili najgori neprijatelj! Obavezno dođite na razgovor i psihoterapiju (možete u dz " jedro" gde radim) jer lekove ne želite da uzimate pa onda preduzmite druge korake.
Ne izlazi iz stana osim da kupi namirnice. Živi sam,a stalno je u depresivnom stanju već dve i po godine. Razbija sve oko sebe kada mu padne na pamet. Nerado komunicira sa majkom i ocem.
Od terapije pije Bromazepam i odbija lekarsku pomoć.
Kako da mu pomognemo? Kako da ga odvedemo na kliniku, ako on to decidno odbija?
Poštovani, Nažalost ovakva psihička slika osobe o kojoj pišete je verovatno posledica dugotrajne depresije kao stanja u kome se osoba nalazi. Agresivnost, ljutnja, izlivi besa i sl. su neki od simptoma. Nisam psihijatar, ali koliko znam bromazepam ne može u dovoljnoj meri ublažiti psihičke tegobe koje ova osoba ima. On ga samo može donekle umiriti odnosno sedirati nervni sistem. Mislim da bi najbolje bilo da kao porodica razgovarate o zajedničkom nastupu kako bi se osoba tj. član porodice motivisao za lečenje. To nikako ne treba činiti na silu i bez njegove saradnje. Sigurno da postoje duboki psihološki razlozi zašto se osoba tako ponaša. Možda bi bilo takođe od koristi da se posavetujete sa nekim neuropsihijatrom šta činiti u ovakvoj situaciji (enventualno neka kućna poseta) . Potrebno je da joj priđe neko u koga ta osoba ima poverenje, ali je problem kod ovakvih pacijenata da im baš to i nedostaje - nedostaje bazično poverenje u ljude.
Na neki način vrlo racionalno morate analizirati situaciju i svesno pristupiti celoj stvari. Vaš stric je umro i vi ste zbog toga doživeli veliki stres, a realnost je bila takva da je neposredno pre smri popio kod vas čašicu rakije. Ali, iz toga ne proizilazi nužno da ste vi krivi za njegovu smrt. Sami kažete da je on bio alkoholičar, a to je ozbiljna bolest, on je svoje zdravlje već godinama ugrožavao preteranim pijenjem i pušenjem. Stoga, on je sam bio odgovoran za svoj život, način kako ga je živeo pa, ako hoćete, ma koliko to surovo i grubo zvučalo, i za svoju smrt. Očigledno da nije umeo niti hteo da kontroliše sebe i svoje porive, preterivao je u svemu. Isto tako, vi ste odgovorni za sebe i svoj način razmišljanja pa u tom smislu i za osećaj griže savesti koji sada sebi (svesno ili nesvesno) nabacujete. Nužno je da shvatite da time ne možete učiniti ništa dobro sebi, jer je to vrsta samokažnjavanja (a vi niste ništa krivi) pa ni drugima, a pogotovo ne možete povratiti svog strica, nažalost. Ponekad naša psiha funkcioniše tako da kompenzuje nedostatak lične snage i samopouzdanja osećanjem krivice i samooptuživanjem da bi sebi obezbedila osećaj moći da je mogla nešto učiniti da spreči ono što se desilo. To su mehanizmi odbrane koji najčešće nisu svesni i donekle su i normalni kada se desi neka stresna situacija. Sačekajte neko vreme, a onda možete doći i na psihoterapiju ako ne uspete da izađete iz začaranog kruga samookrivljavanja.
Može vam pomoći poseta psihologu ili psihoterapeutu jer vam je potreban razgovor i dijalog sa stručnjakom koji vam može pomoći da izađete iz trenutnih psiholoških poteškoća. Za početak bih vam savetovala da na svoju bivšu vezu pokušate da gledate na drugačiji način, da vidite koji je deo vaše odgovornosti u celokupnom ishodu i šta ste iz toga mogli naučiti o sebi. Izolacija i povlačenje iz društva i kontakata je najgore rešenje, ali i to je razumljiv odgovor vaše psihe na činjenicu lišavanja od nečega i nekoga ko vam je puno značio. Potrebno je da za početak prihvatite realnost, ali i da taj gubitak ne poistovećujete sa ličnom vrednošću i ljubavi prema sebi.
Dobro je što idete na psihoterapiju, ali pošto nema nekih evidentnih rezultata, a anksioznost je prisutna i dalje, možete ili promeniti psihoterapeuta ili otići kod neuropsihijatra zbog propisivanja adekvatnih lekova. U osnovi vaših simptoma generalno stoje vaši strahovi usled preteranog razmišljanja o budućnosti koja je u vašoj podsvesti povezana sa nekim lošim ishodom. Geštalt psihoterapija kojom se bavim vam može pomoći da drugačije sagledate svoju situaciju i da stupite u dodir sa sopstvenim emocijama i osećajima. To ponekad nije lako, ali vredi pokušati i zato ne odustajte!
aida zonjić
psiholog - psihotrapeut
Pozdrav
Očigledno je da ste doživeli neki stres ili emotivnu traumu (možda na ljubavnom planu?) pa se sada javlja ovakva reakcija vaše psihe kao depresivna reakcija na stres. U vašoj podsvesti se nalazi puno negativnih i samoosujećujućih misli i osećanja koja generalno autodestruktivno deluju na vašu ličnost. Pitajte se da li želite sebi biti najbolji prijatelje ili najgori neprijatelj! Obavezno dođite na razgovor i psihoterapiju (možete u dz " jedro" gde radim) jer lekove ne želite da uzimate pa onda preduzmite druge korake.
aida zonjić
psiholg - psihoterapeut
Pozdrav
Nažalost ovakva psihička slika osobe o kojoj pišete je verovatno posledica dugotrajne depresije kao stanja u kome se osoba nalazi. Agresivnost, ljutnja, izlivi besa i sl. su neki od simptoma. Nisam psihijatar, ali koliko znam bromazepam ne može u dovoljnoj meri ublažiti psihičke tegobe koje ova osoba ima. On ga samo može donekle umiriti odnosno sedirati nervni sistem. Mislim da bi najbolje bilo da kao porodica razgovarate o zajedničkom nastupu kako bi se osoba tj. član porodice motivisao za lečenje. To nikako ne treba činiti na silu i bez njegove saradnje. Sigurno da postoje duboki psihološki razlozi zašto se osoba tako ponaša. Možda bi bilo takođe od koristi da se posavetujete sa nekim neuropsihijatrom šta činiti u ovakvoj situaciji (enventualno neka kućna poseta) . Potrebno je da joj priđe neko u koga ta osoba ima poverenje, ali je problem kod ovakvih pacijenata da im baš to i nedostaje - nedostaje bazično poverenje u ljude.
Prikazano 386-390 od ukupno 2336 pitanja
Pregledajte odgovore po oblastima
Prijavite se
Dobro došli! Unesite svoje login podatke