Moja majka tvrdi da joj prisluškuju telefon i kompjuter, mada mislim da nema nikakvih opravdanih razloga za to. Ne sme sama da izlazi iz kuće, plaši se da je neko prati. Kako se postaviti prema tome dok je ne ubedim da poseti lekara, što ona odbija? Da napomenem da je pre nekoliko godina imala terapiju zbog straha da će umreti od neke bolesti.
Poštovana,
Očigledno je u pitanju neka paranoidna reakcija kod Vaše majke. Neophodno je da se što pre javi stručnjaku neuropsihijatru na pregled. Vi se postavite prema njoj kao prema bolesniku i ne pokušavajte da negirate njene tvrdnje ili je ubeđujete u suprotno. Verovatno se aktiviralo neko staro psihološko "žarište " koje je tinjalo do sada. Medikamentozna terapija može pomoći da se stanje trenutno smiri, ali je, po mom mišljenju, njoj potrebna i psihoterapija kada se prethodno stabilizuje.
Postovanje! Molim vas za vase misljenje i savjet. Neznam kako se izvuci iz ovog zacaranog kruga. Naime, jako osjecam neki strah koji nemogu opisati ni od koga ni od cega, sputana sam, stojim na mjestu i nista ne radim na sebi. Imam 24 god. I zavrsenu trogodisnju skolu koju ne volim, problem je i u tome sto ja neznam sto volim ni sto zelim, izgubljena i zbunjena. Danas bi ovo a vec sutra nesto drugo. Nemam decka, i na tom polju izbjegavam kontakte. To je sada sve komplicirano i neznam kako sto krace opisati situaciju. Od djetinjstva sam imala jednu koznu bolest zbog koje sam bila povucena, kasnije i migrene sa povracanjem, i drzalo me se tako pod staklenim zvonom, a i jer sam bila najmlađa, a i zbog majcinog autoritativnog ponasanja sam bila povucenija osoba i ovako a i u skoli, majka je uvijek usutkavala nas i ni u kuci ni izvan nikad pravo glasa, ponizavala pred prijateljima, uvijek bi galamila, kritizirala, omalovazavala, vrijedala, ponizavala rijecima, nikad pohvale ni poljubca, a za losu ocjenu uvijek pokuda i vikanje (majka je depresivna i zivcana cijeli zivot, shvacam da nije imala lak zivot) , imam jos starijeg brata i sestru, isto se i prema njima ponasala. Tata cijeli zivot radi na po svijetu (on je super) . Majka ima izljeve bijesa kada dođe do neke stresne situacije ili neke situacije koja joj ne odgovara. Ako joj netko kaže nešto što joj ne odgovara ili napravi nešto počne se izderavati kako nitko ništa ne valja, da smo mi svi niškoristi, da ona puno trpi, kako sve prelazi preko njezinih leđa itd. Omalovažava i psuje sve članove obitelji, a tata samo nas usutkava i smiriva situaciju da ona ne pukne i ne dode do sloma, jer uvijek sve zavrsava njenim plakanjem, nema razgovora u nasoj kuci, ona je kao veliko razmazeno dijete, samo je ona i njeni problemi bitni u obitelji. U izljevima bijesa govori stvari kojih se kasnije ne sjeća, tvrdi da smo mi izmislili da je ona to rekla. To traje godinama i mene je njezino ponašanje počelo psihički nagrizati i ne mogu se kontrolirati kada počne sa svojim izljevima i burno reagiram i svadam se s njom što me jako iscrpljuje. Više se nemam snage boriti i objašnjavati joj problem, nemam snage za sebe za pokrenuti se. Znam da ce mi sve krenuti samo kad odem iz ove kuce iz negativne majcine atmosfere (samo da mi se nekako pokrenuti i osamostaliti jer tu nemam snage za nista, umorna sam svaki dan) sve ukucane ponasanjem mice od sebe, pa i tatu. Nakon srednje odem radit sezonu sa drustvom, zavrsila vozacki (sa frendicom) , razbolim se dobijem novu autoimunu bolest, dugotrajno lijecenje, pa poslije par godina opet odem radit sezonu (sa drustvom) , staza imam samo 6. Mjeseci. Po cijele dane sam u kuci (osim kad odem u trgovinu ili subotom u disko) i to me ubija i osjecam se jadno i manje vrijedno sto tako tratim svoj zivot i dane sto ne radim niti studiram niti ikako ulazem u sebe, vec sam cijele dane kuci, propadam mentalno, a htjela bi na faks ne toliko radi sebe (ima decko koji mi se sviđa ide na tezak faks pa imam osjecaj manje vrijednosti ako me upozna da pomisli da sam bezvrijedna i da nista ne radim od svog zivota) (ali opet htjela bi biti i nesto vise, kad vidim da svi upisuju fakultet) i zato da budem dostojna drugih, ja imam strah od ispitivanja i testova, strah od preuzimanja odgovornosti i vaznih poslova. A drugi to sve sa lakocom rade, idu za svojim ciljevima bez straha i puno razmisljanja, i sto je najvaznije sami idu ne treba im nitko uz njih. Imam dugo vozacku, ne vozim nikad, strah me samu voziti. Ja samo zelim neki posao gdje cu morati ici da nisam po cijele dane u kuci ali da nisam odgovorna na tom poslu, dakle neznam koji posao hocu, grad je mal i posao neznam koji naci, aktivnosti nikakvih nema. Samo znam da me ispunjava kada sam na poslu i među ljudima. Zato sto me nikakva obaveza ujutro ne ceka idem kasno spavat, spavam do popodne. Funkcioniram u svom drustvu od 3, 4 prijatelja i među rodbinom i kada upoznam nove ljude, steknem prijatelje, pricam, druzim se. Tako i hocu na tecaj ili negdje volontirati zovem prijateljicu hoce i ona upisati se da ne idem sama (jer neznam sto me ocekuje, strah ici sama, strah od novog, hocu li znati, itd.) , ona nece, ja odustajem, ako trebam kuda ici zovem sestru da me odveze, dosta mi je vise toga da ovisim o drugome, da vucem nekog sa sobom, taj neki strah od neznam cega koji me koci, zavezao me. Pocela sam piti zoloft od 50mg na svoju ruku. To je ukratko. Hvala na odgovoru, pozdrav
Poštovana, Vaš život zavisi od vas pa stoga preuzmite stvari u svoje ruke, a nemojte žaliti sebe i kukati nad svojom sudbinom. Po mom mišljenju neophodno je da odete na neku psihoterapiju da biste se oslobodili toliko strahova koje posedujete. Takođe, razmišljajte i što pre realizujte samostalan život. Da biste to uspeli potrebno je da sami zarađujete i nađete posao. Sigurno je da je način vaspitanja doprineo manjku samopouzdanja, ali to ne znači da vi ne možete da stvari promenite ukoliko sebi zaista želite dobro. I još nešto, ne bi trebalo da pijete lekove na svoju ruku, pogotovo ne antidepresive. Obratite se psihijatru da biste videli da li uošte treba uzimati lekove.
Zadnjih par meseci imam problem kada se nadjem u istojprostoriji sa dosta ljudi, kada pričaju glasno, svi u isto vreme. Osetim treperenje i nervozu u grudima, i prolaze mi trnci kroz mišiće. Polako počinjem da se isključujem i samo želim da odmah odem kući. Počela sam da izbegavam druženja, ako nisam na poslu, zatvaram se u sobu i samo želim mir i tišinu, da me niko ništa ne pita.
Poštovana,
Socijalna fobija je dosta raširen psihološki fenomen današnjice i zato Vam savetujem da obavezno odete na razgovor kod psihoterapeuta. Uzrok je može biti stres, a pod njim se može podvesti mnogo toga. Na vama je da vidite šta, i koje potisnute emocije su pokrenule ovakvu reakciju povlačenja od ljudi.
Razgovor sa psihoterapeutom mozete zakazati ovde.
Pozdrav
Zašto majka mrzi ćerku? Ukoliko ćerka nikada majci nije učinila nikakvo zlo, (osim što postoji različit pogled na život i svet, dakle imaju različita shvatanja, različit sistem vrednosti i različit karakter) koji su onda razlozi da ta majka mrzi ćerku?
Poštovana,
Na ovo pitanje se ne može odgovoriti na ovaj način niti tako lako i jednostavno. Ako neka osoba mrzi drugu, očigledno je da ona sama nema pozitivan odnos prema sebi odnosno ne voli samu sebe bezuslovno. Što je osoba manje zrela i samosvesna, to je i teže da dođe do svojih ličnih blokada i ima manje kapacitete da ih se reši. Zato je neophodno da Vi, koja imate osećaj da vas majka mrzi, kako kažete, odete kod psihoterapeuta i pokušate da razrešite sopstveni unutrašnji konflikt. Jer, odnos sa majkom, osobom koja nas je rodila, je bazičan odnos za psihološku strukturu svakog čoveka.
Pre mesec dana, prilikom ulaska u banku javila mi se vrtoglavica i osećaj kao da ću da padnem, nekako me je uhvatila jaka panika. Jedva sam sačekao službenika banke da završi sa uplatom, jer su počele i da mi se tresu ruke i malo znoje. Morao sam da se pridržavam za šalter. Od nekog straha počelo je srce ubrzano da mi lupa, i osetio sam stezanje i bolove u vratu, ledjima i ramenima. Isto mi se dešava i kada hoću da udjem u super market, nekako mi se javlja vrtoglavica i strah do padanja. U poslednje vreme se plašim da kročim u super market. Kada sam sa društvom, često igramo karte, medjutim u od nedavno, prilokom igre osećam napade panike, strah od padanja, vrtoglavice, omaglice i znojenje ruku, te napuštam igru i sednem sa strane, pun straha od te vrtogavice. Takodje se i prilikom šetnje isto javlja vrtoglavica i osećaj kao da ću da padnem, trazim nešto da se pridržim, i odmah krenem kući. Od lekova koristim sirup alora, biljni. Molim Vas za savet, koje preglede da obavim i šta da koristim od lekova kako bi se oslobodio ovog problema?
Poštovani,
Potrebno je da odmah krenete na psihoterapiju ili pak da za početak bar uradite pregled kod neuropsihijatra. Panični napadi su u zadnje vreme dosta česti kod ljudi zbog stresogenog načina života, a pošto ste Vi mladi verujem da se problem u korenu može lakše lečiti. U osnovi je emocija straha koja je dostigla svoju kulminaciju u vidu paničnog straha.
Očigledno je u pitanju neka paranoidna reakcija kod Vaše majke. Neophodno je da se što pre javi stručnjaku neuropsihijatru na pregled. Vi se postavite prema njoj kao prema bolesniku i ne pokušavajte da negirate njene tvrdnje ili je ubeđujete u suprotno. Verovatno se aktiviralo neko staro psihološko "žarište " koje je tinjalo do sada. Medikamentozna terapija može pomoći da se stanje trenutno smiri, ali je, po mom mišljenju, njoj potrebna i psihoterapija kada se prethodno stabilizuje.
Vaš život zavisi od vas pa stoga preuzmite stvari u svoje ruke, a nemojte žaliti sebe i kukati nad svojom sudbinom. Po mom mišljenju neophodno je da odete na neku psihoterapiju da biste se oslobodili toliko strahova koje posedujete. Takođe, razmišljajte i što pre realizujte samostalan život. Da biste to uspeli potrebno je da sami zarađujete i nađete posao. Sigurno je da je način vaspitanja doprineo manjku samopouzdanja, ali to ne znači da vi ne možete da stvari promenite ukoliko sebi zaista želite dobro. I još nešto, ne bi trebalo da pijete lekove na svoju ruku, pogotovo ne antidepresive. Obratite se psihijatru da biste videli da li uošte treba uzimati lekove.
aida zonjić
psiholog
Pozdrav
Socijalna fobija je dosta raširen psihološki fenomen današnjice i zato Vam savetujem da obavezno odete na razgovor kod psihoterapeuta. Uzrok je može biti stres, a pod njim se može podvesti mnogo toga. Na vama je da vidite šta, i koje potisnute emocije su pokrenule ovakvu reakciju povlačenja od ljudi.
Razgovor sa psihoterapeutom mozete zakazati ovde.
Pozdrav
Na ovo pitanje se ne može odgovoriti na ovaj način niti tako lako i jednostavno. Ako neka osoba mrzi drugu, očigledno je da ona sama nema pozitivan odnos prema sebi odnosno ne voli samu sebe bezuslovno. Što je osoba manje zrela i samosvesna, to je i teže da dođe do svojih ličnih blokada i ima manje kapacitete da ih se reši. Zato je neophodno da Vi, koja imate osećaj da vas majka mrzi, kako kažete, odete kod psihoterapeuta i pokušate da razrešite sopstveni unutrašnji konflikt. Jer, odnos sa majkom, osobom koja nas je rodila, je bazičan odnos za psihološku strukturu svakog čoveka.
Pozdrav
Potrebno je da odmah krenete na psihoterapiju ili pak da za početak bar uradite pregled kod neuropsihijatra. Panični napadi su u zadnje vreme dosta česti kod ljudi zbog stresogenog načina života, a pošto ste Vi mladi verujem da se problem u korenu može lakše lečiti. U osnovi je emocija straha koja je dostigla svoju kulminaciju u vidu paničnog straha.
Pozdrav
Prikazano 356-360 od ukupno 2336 pitanja
Pregledajte odgovore po oblastima
Prijavite se
Dobro došli! Unesite svoje login podatke