Pitanje broj: #142708

Postovanje! Molim vas za vase misljenje i savjet. Neznam kako se izvuci iz ovog zacaranog kruga. Naime, jako osjecam neki strah koji nemogu opisati ni od koga ni od cega, sputana sam, stojim na mjestu i nista ne radim na sebi. Imam 24 god. I zavrsenu trogodisnju skolu koju ne volim, problem je i u tome sto ja neznam sto volim ni sto zelim, izgubljena i zbunjena. Danas bi ovo a vec sutra nesto drugo. Nemam decka, i na tom polju izbjegavam kontakte. To je sada sve komplicirano i neznam kako sto krace opisati situaciju. Od djetinjstva sam imala jednu koznu bolest zbog koje sam bila povucena, kasnije i migrene sa povracanjem, i drzalo me se tako pod staklenim zvonom, a i jer sam bila najmlađa, a i zbog majcinog autoritativnog ponasanja sam bila povucenija osoba i ovako a i u skoli, majka je uvijek usutkavala nas i ni u kuci ni izvan nikad pravo glasa, ponizavala pred prijateljima, uvijek bi galamila, kritizirala, omalovazavala, vrijedala, ponizavala rijecima, nikad pohvale ni poljubca, a za losu ocjenu uvijek pokuda i vikanje (majka je depresivna i zivcana cijeli zivot, shvacam da nije imala lak zivot) , imam jos starijeg brata i sestru, isto se i prema njima ponasala. Tata cijeli zivot radi na po svijetu (on je super) . Majka ima izljeve bijesa kada dođe do neke stresne situacije ili neke situacije koja joj ne odgovara. Ako joj netko kaže nešto što joj ne odgovara ili napravi nešto počne se izderavati kako nitko ništa ne valja, da smo mi svi niškoristi, da ona puno trpi, kako sve prelazi preko njezinih leđa itd. Omalovažava i psuje sve članove obitelji, a tata samo nas usutkava i smiriva situaciju da ona ne pukne i ne dode do sloma, jer uvijek sve zavrsava njenim plakanjem, nema razgovora u nasoj kuci, ona je kao veliko razmazeno dijete, samo je ona i njeni problemi bitni u obitelji. U izljevima bijesa govori stvari kojih se kasnije ne sjeća, tvrdi da smo mi izmislili da je ona to rekla. To traje godinama i mene je njezino ponašanje počelo psihički nagrizati i ne mogu se kontrolirati kada počne sa svojim izljevima i burno reagiram i svadam se s njom što me jako iscrpljuje. Više se nemam snage boriti i objašnjavati joj problem, nemam snage za sebe za pokrenuti se. Znam da ce mi sve krenuti samo kad odem iz ove kuce iz negativne majcine atmosfere (samo da mi se nekako pokrenuti i osamostaliti jer tu nemam snage za nista, umorna sam svaki dan) sve ukucane ponasanjem mice od sebe, pa i tatu. Nakon srednje odem radit sezonu sa drustvom, zavrsila vozacki (sa frendicom) , razbolim se dobijem novu autoimunu bolest, dugotrajno lijecenje, pa poslije par godina opet odem radit sezonu (sa drustvom) , staza imam samo 6. Mjeseci. Po cijele dane sam u kuci (osim kad odem u trgovinu ili subotom u disko) i to me ubija i osjecam se jadno i manje vrijedno sto tako tratim svoj zivot i dane sto ne radim niti studiram niti ikako ulazem u sebe, vec sam cijele dane kuci, propadam mentalno, a htjela bi na faks ne toliko radi sebe (ima decko koji mi se sviđa ide na tezak faks pa imam osjecaj manje vrijednosti ako me upozna da pomisli da sam bezvrijedna i da nista ne radim od svog zivota) (ali opet htjela bi biti i nesto vise, kad vidim da svi upisuju fakultet) i zato da budem dostojna drugih, ja imam strah od ispitivanja i testova, strah od preuzimanja odgovornosti i vaznih poslova. A drugi to sve sa lakocom rade, idu za svojim ciljevima bez straha i puno razmisljanja, i sto je najvaznije sami idu ne treba im nitko uz njih. Imam dugo vozacku, ne vozim nikad, strah me samu voziti. Ja samo zelim neki posao gdje cu morati ici da nisam po cijele dane u kuci ali da nisam odgovorna na tom poslu, dakle neznam koji posao hocu, grad je mal i posao neznam koji naci, aktivnosti nikakvih nema. Samo znam da me ispunjava kada sam na poslu i među ljudima. Zato sto me nikakva obaveza ujutro ne ceka idem kasno spavat, spavam do popodne. Funkcioniram u svom drustvu od 3, 4 prijatelja i među rodbinom i kada upoznam nove ljude, steknem prijatelje, pricam, druzim se. Tako i hocu na tecaj ili negdje volontirati zovem prijateljicu hoce i ona upisati se da ne idem sama (jer neznam sto me ocekuje, strah ici sama, strah od novog, hocu li znati, itd.) , ona nece, ja odustajem, ako trebam kuda ici zovem sestru da me odveze, dosta mi je vise toga da ovisim o drugome, da vucem nekog sa sobom, taj neki strah od neznam cega koji me koci, zavezao me. Pocela sam piti zoloft od 50mg na svoju ruku. To je ukratko. Hvala na odgovoru, pozdrav