Ne mogu noću da spavam, imam nesanicu, malaksao sam.

Moja mama ima 66 godina i već 10 godina je u penziji. U poslednje vreme (već oko godinu dana) je jako zaboravna, a sklona je i da razvija ''teorije zavere''. Brat i ja je već neko vreme nagovaramo da ode neuropsihijatru na pregled, što ona kategorički odbija. Molim za savet, kako je ubediti pre nego što stanje postane alarmantno, s obzirom da je možda u pitanju početak demencije ili nešto slično. 

Da li mi možete reći ima li neki najnoviji i efikasan lijek za tjeskobu (anksioznost)? Bolovala sam od anksioznosti, mogu reći da sam prilično izliječena, ali ponekad imam napetost i tjeskobu. Volila bih da u tim iznimnim situacijama popijem neku tabletu koja otklanja taj osjećaj. Dakle, ne terapija, nego neke povremene tablete. 

Postovani, nadam se da sam na dobrom mjestu. Molim vas savjet. Mislim da je moja majka alkoholicar. Imala je tezak zivot, njeni roditelji rastavljeni, ona sama rastavljena. Moj otac je stalno pricao da mnogo konzumira alkohol, medutim ja i sestra toga nismo bile svjesne. Svi smo zivjeli odvojeno, u drugim drzavam. Ove godine, meni je dijagn. Teska bolest te me majka uzela kod sebe u nadi da cu dobiti bolje ljecenje u drzavi gdje ona zivi. Sa njom i ocuhom koji je vise odsutan (radi po pola godine u inozemstvu) zivi vec 6 tjedana, i primjetila sam da majka popije toliko kolicine alkohola da mi bude pravo neugodno. Ujutro kada ustane popije salicu kavu i odmah nakon toga krene na vino i vodu, nakon toga pocine piti pivo, i tako sve do kasno u noc, dok se sama ne prebaci u lezeci polozaj. Uzasno se bojim za nju. Pokusala sam sa njom pricat na smiren nacin, medutim, pocne se ljutit, i ne zeli vise pricat samnom, a ja nazalost ovisim trenuto o njoj i ocuhu, jer se radi i o mom zdravlju. Ponekad mi bude jako neugodno kada idemo u grad, ili kod nekog poznanika. Ona postaje jako nervozna a i ja osjetim miris alkohola, bez obira bila trijezna ili u alkoholnom stanju. Vise ni sama neznam kako joj objasniti. Postajem jako hladna prema njoj, i zao mi je zbog toga, ali ja vise neznam kako da joj pomognem. Nesmijem joj nista reci, ali ne zelim ni gledati kako propada. Ne radi jer ocuh ne zeli, pokusala sam ju nagovoriti da ide samnom na vjezbanje, u nadi da joj vjezba zaokupi misli, (jer ja moram zbog sebe) al ona ne zeli, kaze da je ona vec u godinama. Molim vas da mi date neki savjet kako da ovo rijesim, ili barem da ju pocnem shvacati, jer ljecnicku pomoc nikad nece prihvatiti. Ocajna sam vec. . . Hvala vam

Nalazim se u svojevrsnoj psihičkoj krizi već nekoliko mjeseci. Sve je kulminiralo onda kad sam dobila otkaz koji je doduše samo otvorio pandorinu kutiju. Faze nesanice, gubitka apetita, volje za životom, zatvaranja u sobi, konstatntnog plača srećom su iza mene. Nekako sam se uspjela izvući. Normalno spavam, vježbam, pravilno se hranim, puno čitam, pa i knjige o samopomoći, gledam videe motivacijskih govornika. Pa obzirom kakva sam bila i kakva sam danas, mogu reći da sam ponosna na sebe, jer apsolutno sam sve sama to prošla. Prijatelji i dečko su bili tu, ali nisam nikog htjela daviti. Znali su da sam loše, ali toliko loše nisam htjela da iko zna. Korijen mog problema je zapravo moja majka. Za sebe mogu reći da sam bila i da jesam zaista dijete za primjer, ali tek sad uviđam koliko je stroga bila prema meni, a što sam ja onda dala sebi zadatak da još više budem stroga prema sebi. Više mi je bila autoritet nego roditelj-prijatelj. I sve je bilo super do trenutka kad sam izgubila posao i ušla u vezu s momkom koji nije po njenim mjerilima. Omalovažava me, vrijeđa, govori da sam glupača, neambiciozna, da sam kriva za njenu bolest, da sam pod uticajem crne magije porodice moga dečka i da više nikako to dijete ne prepoznaje. Svjesna sam da se neće promijeniti, da su to njene frustracije i provincijski kompleksi, ali to me čini jako nesretnom i narušava mi samopouzdanje i toliko energije oduzima da jednostavno nisam u stanju ponekad okrenuti se svojim prioritetima. Ubijeđena je da ću se udati kriomice, da ću čistiti tuđe podove i da ću si zagorčati život ako uđem u brak s nekim ko me voli i koga ja zaista volim. Svaki izlazak mi se pretvori u košmar jer ona eksplodira, a ponekad ako i šuti, ubija me tjeskoba i strepnja kad će ponovo planuti. Željna sam izaći kao nekad, otići prošetati, provesti vrijeme s ljudima s kojima se osjećam bolje, koji me oraspolože. Kuća mi je pravi pakao. Priroda mog zanimanja odnosno posla je da ga mogu radit ili samostalno ili otići odavde jer državne službe, zna se, ne dolaze u obzir. Ali nemam uopće vjere u sebe niti samopouzdanja, hrabrosti dovoljno da počnem sama, učim trenutno strani jezik, ako bih se odlučila na odlazak. Jako sam povrijeđena, nesigurna, tužna jer ona je uzrok toga. Da, znam da ćete reći da sami sebi stvaramo te negativne emocije a ne drugi, jer taj drugi je takav kakav je. Ali ipak teško se oduprijeti tome pogotovo jer je roditelj u pitanju i zaista boli. Otac ne želi uopće da se miješa, šuti. A i njega krivim, jer zna kakva je i ni u jednom trenutku nije stao u moju obranu. Ignorira sve. Sa sestrom, koja je na faxu, nemam blizak odnos, iako sam se zaista trudila, ali ima taj neki animozitet prema meni koji se vuče od djetinjstva, perioda kad sam ja bila miss savršena, a ona prosječan odlikaš, a često i glupača koja nikad nije bila kao ja. Situacija u široj porodici je također nikakva, mama je zahladila odnose i sa svojom i očevom obitelji. Naravno, svi su krivi osim nje. Ako bih se s nekim čula, posjetila tetku, obavezno bih na tapeti završila jer tim kontaktom navodno nju želim povrijediti. Ne znam šta da radim. Nema šanse da razgovaram, jer svaki put ona toliko nebuloza kaže koje uopće nemaju veze sa zdravim razumom i jednostavno ostanem bez teksta, otplačem i treba mi nekoliko dana da dođem sebi. Ne znam više kako da se postavim. Ako pokušam biti razumna, onda neće da me sluša, ne vjeruje mi i opet drži svoje mišljenje. Ako pokušam ignorirati, onda plane još više. Ne mogu biti nikako u istoj prostoriji s njom, odradim kućne poslove i trk u sobu na knjigu. Vjerujem da joj je potreban stručni razgovor, više nego meni, ali ako bi joj iko to sugerisao, mislim da bi tek poludjela. Svaki put obećam sebi, od danas ću izaći bar malo da vidim dečka i prijateljice, al opet ostanem u kući jer me ubija tjeskoba. I onda mi se sve svede od subote do subote kad cijelo vrijeme zurim u sat, žureći kući. Vjerujem da će mi se sve posložiti, želim biti optimistična, ali jako teško i sporo ide uz nju kao takvu. Šta da radim?