Pokušaću da Vam što kraće opišem moj problem. Imam 35.godina, a moji problemi su počeli prije deset godina. Tada sam bila na trećoj godini fakulteta i počela sam da osjećam veliku napetost, neobjašnjive strahove, a javile su mi se i misli o smrti i samoubistvu. Javila sam se neuropsihijatru koja je konstatovala da je riječ o anksioznosti i o prolaznoj adolescentskoj krizi. Koristila sam Tranex nekih mjesec dana(doktorica je smatrala da nije više potrebno), a problemi su nestali s teškom mukom nakon nekih godinu i po dana. Tada to nisam vidjela, međutim smatram da je problem bio vezan uz moj trenutni neuspjeh na fakultetu. Poslije toga sam se dobro osjećala par godina. Završila sam fakultet (ali nisam mogla da nađem posao), imala ozbiljnu vezu sa planovima za brak , da bi se isti problemi opet pojavili. Javila sam se privatno neuropsihijatru i doktorica mi je dijagnostifikovala anksiozno-depresivno reaktivno stanje. Išla sam redovno na kontrole i uzimala Zoloft dvije godine nakon čega sam se osjećala dobro i u dogovoru sa doktoricom prekinula terapiju. Nakon toga sam se zaposlila, nakon 9 mjeseci udala i ostala u drugom stanju i isti problemi opet počinju. Javila sam se opet istoj doktorici, koja je rekla da je depresivno stanje normalno za trudnoću i da će se sve srediti kad se porodim, i nakon četvrtog mjeseca mi uključila leksilijum po potrebi. Bilo je užasno očekivati bebu i razmišljati o samoubistvu. U sebi nisam vidjela ljudsko biće nego samo monstruma. Stanje se poslije poroda pogoršalo, nisam mogla da osjetim nikavu radost ni zbog bebe, osjećala sam ogromnu krivicu i stalno sam razmišljala o samoubistvu. Javila sam se opet istoj doktorici,koja mi je opet uključila zoloft 100 mg i leksilijum 3x1,5. Doktorica je bila jako zauzeta, teško mi je bilo dogovarati termine kod nje. Pored toga, za 5 mjeseci nije bilo nekog vidnog napretka. Takođe sam tražila od nje da mi preporuči psihoterapeuta koji bi mi odgovarao, jer sam htjela da se sa mojim problemima ozbiljnije obračunam. Ona je smatrala da sam ja takva ličnost da mi najbolje odgovaraju lijekovi, a i da niko od doktora nema vremena da se bavi psihoterapijom ni privatno ni u državnoj bolnici. Tada sam našla drugu doktoricu koja mi je promijenila terapiju (F 32-Velafax 185 mg ,Ksalol po potrebi) i preporućila kog.bih.terapeuta. Rekla mi je da smatra da stanje nije toliko strašno ,koliko nisam bila pravilno terapijski zbrinuta i da krenem sa psihoterapijom kada lijekovi počnu djelovati. To je bilo prije 5 mjeseci, već 3 mjeseca idem na psihoterapjiu (ispočetka sedmično, sad mjesečno). Kad je Velafax počeo djelovati, osjećala sam se dobro. Međutim, otprilike prije 2 mjeseca počeli su mi se javljati periodi kad mi se pogorša stanje 5-6 dana i kada se javljaju suicidalne misli, osjećaj besmisla i sl. Doktorica smatra da je to reakcija na psihoterapiju i da nije potrebno povećanje ili mijenjanje terapije. Kroz psihoterapiju sam shvatila da sam veliki perfekcionista, da imam previše izražen osjećaj za pravdu i da dosta stvari trebam mijenjati kod sebe. Sve mi ovo daje nadu za ozdravljenje, međutim kada dođu dani crnih misli to sve pada u vodu. Ponekad stvarno imam osjećaj da mi nestaje i volje snage i da ću pokleknuti. Već dugo vremena se nisam ničemu istinski obradovala, jer uvijek živim u strahu od svojih crnih misli i loših dana i od toga šta će mi oni donijeti. Često nemogu sebe da vidim u budućnosti, jer mislim da će me sve to slomiti i da se uzalud opirem. Da li postoji nada da uz sadašnju terapiju i psihoterapiju svoj problem riješim trajnije,tj. da mi se ove epizode više ne javljaju. Poželila sam se sebe one stare, koja je život udisala punim plućima i sve oko sebe punila pozitivnom energijom. Želim da svom snagom volim svog sina i muža, jer im sada mogu pružiti samo djelić svoje ljubavi od one koja je zarobljena negdje duboko u F 32.
imam duboko razumevanje za Vaše probleme i mislim da nema subjektivno jačeg doživljaja sopstvene muke od tog, ali takodje svako poznaje svoj problem pa mu je shodno tome sopstveni najteži i najveći. Pacijent koji boluje od maligne bolesti bi se menjao sa Vama, a da li biste Vi sa njim. Razmislite. Kaže se ,kakve su vam misli, takav vam je život. Život ćete promeniti ako naučite da mislite na drugačiji način, da shodno tome osećate. Lako je reći, znam, ali nije teško ni pokušati. Ne znate dok ne krenete, ne možete doći do vrha, ako ne zakoračite na prvi stepenik. U tom hodu uvek imate dinamiku, ponekad Vam je lakše, ponekad napornije. Znači periode cikličnog reagovanja imaju svi, jače ili slabije. Naučite se da drugačiji pristup svom problemu imate. Mislim da je psihoterapija neophodna, i kontrole od strane psihijatra i dalje. Ja radim u Nišu u KC, ukoliko ste u mogućnosti, javite se.
Pitanje broj: #18599
Pregledajte odgovore po oblastima