Poštovani, molim vas da mi odgovorite koliko je normalno da dvogodišnjak svoje frustracije iskazuje tako da se udara rukama po glavi ili u goroj varijanti glavom u zid? Naime, naš sin to čini već preko pola godine ako se nađe u situaciji koja ga plaši, bila ona direktno upućena njemu ili joj samo svjedoči, ili ako mu se ne ispuni neki zahtjev ili želja za koje smatramo da nisu trenutno prikladni. Znam da je jedna doza autoagresivnosti i protesta normalna, isto kao i agresivnosti prema nama, ali zanima me je li njegovo udaranje u glavu u tom razmjeru ili je potrebno potražiti pomoć dječjeg psihologa. Osim toga, dijete već dugo vremena noću slabo spava, ukupno desetak sat, ali sa nekoliko buđenja tijekom kojih obično plače, a sve završava tako da suprug ili ja moramo ostati uz njega dok ne zaspe iako navečer odlazi na spavanje dobre volje i sam se uspavljuje. Dnevna spavanja su također dobrovoljna, ali su buđenja gotovo uvijek prava muka za nas roditelje jer on iz čista mira čim se probudi počne plakati i/ ili bjesniti, odbija i blizinu, dodir, pokušaj da pričamo s njim. . . Svaki kontakt dok se sam od sebe ne uspije usmjerit prema nekom drugom interesu i onda opet postaje znatiželjno, veselo razigrano dijete. Ne razumijemo gdje griješimo i kako da njemu i sebi olakšamo situacije vezane uz ta buđenja.
Poštovana, U uzrastu u kome se nalazi vaše dete izražavanje emocija nije suptilno, a često govor nije dovljno razvijen da bi dete ukazalo na svoje potrebe pre nego to pokaže kroz žestoku neverbalnu komunikaciju ili plač. Ali zato roditelji uz koje dete odrasta prate i uče način na koje dete komunicira sa njima i odgovara na njihovu komunikaciju sa sobom učeći na koji način im se možee obratiti da bi bilo zadovoljeno. Ukoliko roditelji iz raznoraznih razloga ne reaguju adekvatno (a razlozi mogu biti anksioznost, loša informisanost ("to je faza. . . Normalna je autoagresivnost. . . . Itf. ") , predrasude) , onda ni dete ne nauči da reaguje emocionalno i socijalno adekvatno. Svakako da trebate posetiti psihologa ili psihijatra koji su edukovani u oblasti pozitivne modifikacije ponašanja dece kako se loše navike ne bi ukorenile i pogoršale. Pozdrav
Pitanje broj: #42494
U uzrastu u kome se nalazi vaše dete izražavanje emocija nije suptilno, a često govor nije dovljno razvijen da bi dete ukazalo na svoje potrebe pre nego to pokaže kroz žestoku neverbalnu komunikaciju ili plač. Ali zato roditelji uz koje dete odrasta prate i uče način na koje dete komunicira sa njima i odgovara na njihovu komunikaciju sa sobom učeći na koji način im se možee obratiti da bi bilo zadovoljeno. Ukoliko roditelji iz raznoraznih razloga ne reaguju adekvatno (a razlozi mogu biti anksioznost, loša informisanost ("to je faza. . . Normalna je autoagresivnost. . . . Itf. ") , predrasude) , onda ni dete ne nauči da reaguje emocionalno i socijalno adekvatno. Svakako da trebate posetiti psihologa ili psihijatra koji su edukovani u oblasti pozitivne modifikacije ponašanja dece kako se loše navike ne bi ukorenile i pogoršale.
Pozdrav
Pregledajte odgovore po oblastima