Pitanje broj: #43882

Moj bračni život je u krizi. Ruši se kao kula od karata. Razlog mi je dobro poznat ali ne mogu nikako da ga podjelim sa mužem. Ne mogu da postignem orgazam ni sama ni sa njim. Meni su 38 god, a mužu 42, oboje intelektualci. U braku smo 10 godina, imamo 3 male djece, oboje radimo, solidna primanja. Uvijek sam orgazam glumila, ne da bih skratila odnose, vec da ga ne bih povrijedila. Opšte je poznata stvar da muškarci vjeruju da je ženski vrhunac isključivo njihova zasluga i osjećaju se loše ako ga žena ne doživi. Zato sam ga ja i glumila. Lijepo mi je dok imamo odnose, nije da ne uživam, ali do vrhunca ne dođe. Mora da se pitate zašto sam glumila tolike godine i zašto mi sad to stvara problem? Odgovor neznam ni ja sama, godinama me je to jelo i ne mogu više. Neznam ni kako da mu to kažem. Trebala sam mu još reći na početku, ali sam mislila da će do mog vrhunca nekako doći samo od sebe, kroz odnose. Nisam se samozadovoljavala dok sam bila djevojka, valjda mi je bilo glupo da to radim sama sa sobom. Nisam ni znala da je to tako bitno. Sada kada bih to i htjela, ne bi imala kad i gdje. Uvjek je gužva u kući. Sama skoro nikada nisam. Naši odnosi su sve rjeđi i rjeđi. Nije da ne želim seks, već ne mogu više da se pretvaram. Suprugu je jasno da nešto nije u redu a nezna šta. Nekad je odnose inicirao on, nekad ja, a sad smo u fazi dječijeg durenja. Ne želi da spava sa mnom jer to dugo nisam htjela ja i tako do unedogled. Čini mi se da nam je tako od početka braka. Često mi prebacuje i govori da za mene nema lijeka, da sam nezrela, da sam stigla do dna, da nismo stvoreni jedno za drugo u krevetu, da živimo kao brat i sestra. Njegovo raspoloženje zavisi od toga da li smo imali odnose ili ne. Ja ga zbog toga i ne krivim. Vjerovatno misli da ja seks uopšte ne želim, da ga na neki način kažnjavam, ali nije tako. Ja jednostavno neznam kako da to postignem. Još veći je strah od posljedica kad bi mu rekla. Da li će me ostaviti, naći drugu, mrziti. Ne vjerujem da bi me podržao u psihoterapiji, da li bi išao samnom. Možda bi meni dozvolio. To je teško i izvodljivo, jer najbliži terapeut za takve probleme je 300 km minimum od našeg grada. Ćitajući dosta o tome (knjige, članke, mišljenja psihoterapeuta) i slična iskustva drugih žena su me porazila. Žene su uglavnom ostavljali muževi kao da su poluosobe, nekompletne ličnosti ili zaražene nekom neizlječivom zaraznom bolesti. Pogotovo je to bio slučaj kod žena koje nisu ušle nevine u brak (kao i ja uostalom) . Djevice su na sreću bolje prolazile, jer su njihovi muževi zauzimali stav učitelja i kazanova koji trebaju svemu da ih nauče. Nažalost, čak i većina psihoterapeuta dijeli mišljenje da muževi često i ne žele da se strpljivo sa svojim ženama bave tim problemom, jer problem nije njihov. Kako da ja muža naučim šta treba i pali kad neznam ni ja sama. Probala sam i različite poze, čini mi se sve što obećava sretan vrhunac ali ništa. Problem je izgleda u glavi, a ne toliko u pozama, ali šta vrijedi kad je neznam kako se to prevazilazi. Da sve bude gore, moj muž u krevetu je dosta i sebičan, čini mi se da toga nije ni on svjestan, uvijek traži da radimo ono što on želi. Kad ja nešto predložim, ako mu ne odgovara glatko me odbije ili nevoljno ispuni. Zato i imam strah da od njegove strpljivosti samnom u krevetu nema ništa i da bi brzo odustao. Sa druge strane, po pitanju svega drugog se sa suprugom lijepo slažem i nemamo drugih velikih problema. Volim svog supruga i zato vam se i obraćam, jer ne želim da ga izgubim. Vjerujem, ako se ovako nastavi da je to neizbježno. Žarko želim mišljenje vašeg seksualnog terapeuta šta da radim i koko da prestane ovaj moj košmar.